početna
stranica 1
stranica 2
foto album
kontakt
početna
Ono što već šestu pod propelama linije 9603 na bolskom molu čini udruga Šušur i njihov poglavica Puko, nedvojbeno je najkreativniji pučki doprinos novodobnom slanom folkloru, čiji dio, htjeli ili ne, postajete onog trena kad nogu spustite s katamarana
Bolska VIROZA
Napisao i snimio: Franjo Mlinac
stranica 1
oproštaj od ljeta
Ukrcate li se za vrijeme turističke sezone u Splitu na brzobrodsku liniju 9603 koja polazi u 16:00 sati, lijepi katamaran Dubravka dovest će vas u Jelsu na otok Hvar preko Bola na Braču za nepunih sat i pol vremena. Kratko 15-minutno stajanje u Bolu izmamit će vas na palubu, kako bi bacili pogled na jedno od najljepših i najpoznatijih jadranskih ljetovališta, a ostanete li na tom mjestu dok brod izlazi iz luke primjetit ćete nekad veći, a nekad manji broj kupača koji užurbano skaču s glave bolskog pristana i žustro plivaju što bliže katamaranu koji samo što nije okrenuo provu prema Jelsi i potisnuo brod moćnim turbinama prema Hvaru. U naponu snage krma zaranja u more, prova se diže, a zapjenjeni bijeli val stvoren moćnim agregatima zahvaća obližnje plivače i povlači ih nakratko pod površinu, okreće i razbacuje uokolo praćen razdraganom prigušenom cikom i vriskovima oduševljenih kupača. To čemu ste upravo nazočili posljedica je bolesti koja je zahvatila Boljane prije šest godina i neumorno ih trese svakodnevno od 24. lipnja pa sve do 1. listopada kada eskalira i doživljava svoju kulminaciju. DOHODE MOĆNICINađete li se srećom (ili nesrećom) na spomenutoj pruzi tog dana „D“ – 01. listopada u Bolu će vas dočekati scena koju ćete pamtiti čitav život: preko tisuću ljudi natiskanih na glavi mosta, muzika koja trešti i razvaljuje bubnjiće sa improvizirane pozornice usred lukobrana, čudni likovi u kupaćim ogrtačima i kacigama, havajskim slamnatim suknjicama ili drugim maskama, a netom pri pristajanju, ako to već niste prije primjetili, shvatit ćete da ste putovali u društvu jednog od poznatih povijesnih tirana ili silnika koji već godinama pohode Bol na ovaj dan. Do sada su s Dubravkom tu doputovali: Posejdon, Cezar, Napoleon, turski sultan Mehmed Paša, Shaka - poglavica plemena Zulu, a ove godine i sam legendarni maršal Josip Broz Tito, kome je ovo druga inkarnacija* na dalmatinskim otocima od osamostaljenja Hrvatske države. Mislite da sanjate, vrti vam se u glavi, hvata vas lagana nesvjestica, opijeni ste bukom mnoštva, zapljuskuju vas naizmjenično valovi oduševljenja i nevjerice, nažalost - dijagnoza neizlječive bolesti je postavljena i kao i drugima prije vas - nema vam spasa. Bolest se prigodno zove VIROZA, a nositelj te neobične klice je nitko drugi već poznati kontroverzni umjetnik, režiser, pisac, performer i egzibicionist Ivica Jakšić Puko, na čelu kontejnera koji bolest prenose dalje, svoje udruge bolskih građana - Multimedijalne putujuće skupine za mentalnu higijenu, fizikalnu terapiju i brzu prehranu ŠUŠUR, koja već 35 godina manje ili više oblikuje, prožima, razvaljuje, dopunjuje, gradi ili rastače kulturni i zabavni život već planetarno poznatog hrvatskog ljetnog okupljališta klasične, sportske i mondene turističke klijentele. „Ljubav je Bol – a Bol je na Braču“, samo je jedna od poznatih krilatica izvedenih iz Jakšićeve poezije i proze, predstava ili performansa, a sada uz mnoge druge krasi majice koje se prigodno prodaju na štandovima uz bolsku rivu, kojom ove godine protrčava i štafeta, uz opći smijeh i skandiranje okupljenih ljudi i opće nerazumijevanje stranih turista koji samo začuđeno promatraju i ne shvaćaju što se događa, jer: „ovi su domorodci valjda tu da nas turiste zabavljaju i animiraju, pa ipak od nas žive, a gledaj sad njih - oni se ludiraju, smiju i zabavljaju kao da su sami sebi dovoljni??“. Kraj je turističke sezone, i domaći svit je napokon našao malo vremena za sebe, a to što se ove godine sezona uslijed lijepog vremena i ko zna čega još, malo produžila: „to je njihov problem, a ne naš! Meni ih je puna kapa, sad ćemo mi malo guštat!“ – dovikuje mi anonimni boljanin odgovor na moja pitanja. Dok se štafetonosci i pionirska pratnja odmaraju i krijepe ispred jednog od brojnih ugostiteljskih objekata koji su iznjeli besplatne pladnjeve jednostavne hrane i osvježavajućih pića, raspitujem se i u mnoštvu nalazim Sanju Galaso zvanu Pumpi, koja je i potakla urednika Joška da me pošalje na ovaj izlet u bolsku Virozu. Sanja nije Boljanka, iako je neraskidivo vezana za Bol jer tu ljetuje još od djetinjstva, već tridesetak godina i oduševljena je i puna hvale za sadržaje i akcije koje potiče neumorni Puko. „Super je, tako oživljava mjesto! Prijatelji mi ne vjeruju kad im pričam što se sve ovdje izdogađalo zadnjih godina, totalna ludnica!“ Pitam je koliko su turisti upućeni u sve što se događa? „Pa neki znaju o čemu se radi i sudjeluju, neki ne, ej, najsmješniji su oni koji izlaze iz katamarana, a nemaju pojma što je to oko njih, prije dvije godine sam dolazila s tim katamaranom, ej, umirala sam od smijeha samo gledajući ljude kako reagiraju na ovo ludilo!“ Kaže Pumpi da je i ona jednom skakala u virove prije par godina, ali uvjerava me da je taj običaj zbilja svakodnevan, da nema dana ljeti da ne bude nekoga spremnog za to na mostu.(nastavak na stranici 2)
stranica 2
oproštaj od ljeta
ČOVJEČE, NE LJUTI SE!Uporedo sa štafetom plako se približavam pristanu s kojeg već dopiru zvuci benda koji se zagrijava, sve je više ljudi uokolo, glavnu povorku prati harmonika i pjesma, a ozračje je više nego pozitivno, ne primjećujem da ikoga smeta ikonografija bivše države za koju mnoge vežu ružna sjećanja, izgleda da su svi svjesni da se ovdje radi isključivo o dobronamjernoj parodiji i zafrkanciji, koja nikoga ne ljuti i uznemirava. „Najvažnije mi je da se nitko ne naljuti“ priča mi kasnije Ivica Jakšić Puko, idejni začetnik Viroze, „strašno je važno da se nitko ne osjeti pogođen, omalovažen, uvrijeđen izvan granica dobrog ukusa. Svi moramo biti slobodni, ponosni, hodati uspravno ispod zvjezdanog neba.“ Najviše ga rastužuje, kaže, ako se neko naljuti – to ga strašno pogađa, jer „Ne smije bit ljutnje, svak ima pravo na svoje ljudsko dostojanstvo i ne smije ga se u tome ugrožavat, na to pazim u svemu šta radim!“.Putem srećem i kolegicu Jadranku Nejašmić, jednu od kreatorica Bolskog kulturnog ljeta i ravnateljicu Hrvatske knjižnice i čitaonice i pitam je kako ona vidi ovaj bolski fenomen, odakle toliko domaćih ljudi spremnih na aktivno sudjelovanje u, blago rečeno, otkačenim projektima koje uz Virozu Jakšić često inicira? Je li to preopterećenost turizmom, genska predodređenost ili nešto treće? „Puko je to napravio od Bola, sa svojim amaterskim predstavama, sa svojim karnevalima i ostalim projektima i prate ga ljudi u tome. Ljudima treba veselja, ljudima treba oduška, ljudima treba zabave, a on im to uvik pruža i uvik je originalan, drukčiji.“ Zbilja , sa svojom skupinom, koja broji od jednog do četrdeset i više članova (što zavisi o projektu) Puko je ostvario do sada tridesetak karnevala (politički teatar), petnaestak uličnih nastupa (mentalna higijena, fizikalna terapija, brza prehrana..), njemu najdraže Premještanje plaže Zlatni rat izvan dometa birokratskih struktura (akcija), Viroza party (skakanje u virove iza katamarana) i od 2000. do 2004. scensku trilogiju: Gujin rode, Svi smo mi judi i Apokalipsa (moderno pučko prikazanje). Koliko ga lokalna samouprava i turistička zajednica prate u svemu tome? „Mislim da se ne može požaliti koliko ga općina i TZ prate u njegovim projektima, on bi sigurno htio više i takav je da uvik tvrdoglavo gura po svome, ali da nema njega ostali bi bili i bez krnevala a čitav taj njegov rad daje jedan specifični pečat Bolu i sigurno ga u tome treba maksimalno podržati.“ zaključuje Jadranka.Dubravka (katamaran) polako se približava rivi, ljudi je toliko da se most uopće ne vidi, skaču, pjevaju, pričaju, plješću, snimaju, fotografiraju, muzika je na visini zadatka, skala se spušta i nesretni putnici se suočavaju sa razdraganim mnoštvom kroz koje se jedva probijaju sa svojim bagajima i kuferima, a nakon njih u pratnji tjelohranitelja sa vodenim puškama, uz taktove pjesme „Sude mi“ pojavljuje se i Tito utjelovljen u liku poznatog kazališnog glumca, prijatelja Bola, Željka Vukmirice. Na mostu ga dočekuje Jovanka sa psićem i admiral – poznati bolski ugostitelj Tonči Kukoč Bager, do sada glavni glumac u svim prijašnjim Virozama. Opće oduševljenje, prigodni govori kreću s pozornice, a ja se penjem do komandnog mosta da čujem kakvi su utisci kapetana broda. Oficiri gledaju što se zbiva i umiru od smijeha, a barba je skriven unutra ispred timuna i nažalost ne pristaje na nikakav razgovor, iako mu osmijeh krasi lice, ali prijeti mi u šali skorim isplovljavanjem i nema mi druge nego povratak na kopno. Parti je na vrhuncu, Tito pleše s Jovankom na pozornici, svi pjevaju a brod polako izlazi iz rive u pratnji samo desetak odvažnih plivača jer more je prilično hladno, a ja uskačem u obližnji brodić koji izlazi iz luke da imam bolji pogled na završno turbulentno kupanje ovogodišnje Viroze... Nakon nekoliko dana razgovaram s Pukom kojeg veseli dolazak zime, jer zima je za njega: "Kreativni period koji koristim za smišljanje novih projekata i analizu starih." Tko je ustvari udruga Šušur, pitam ga? "ETIMOLOGIJA TURIZMATo je skupina pojedinaca koji imaju svoju vlastitu osobnost i daju svoj pečat svemu što radimo. A šta ustvari radimo? Radimo pobunu, revolt. Ne pitaj me protiv čega, protiv svega, nije važno čega. Važno je protestirat, najbolje se stvari rađaju iz protesta. Nemoj me krivo shvatit, nismo mi nikome opasnost, mi smo opasni sami sebi. Naš revolt traje i razvijat će se sve do 2012., a onda je ionako Mayanski smak svita!" priča mi u svom osebujnom stilu Ivica. Hoće da naglasimo da su za rad udruge posebno zaslužne tajnice Željana Cvitanić i Zdenka Krunić, a velika mu je želja i da ovo napišemo: "Nećakinje Eva i Zara, voli vas barba Ivica!" Kaže da puste turističke nagrade koje je ove godine dobio Bol ne znače ništa, nagrade više govore o onima koji ih daju nego onima koji ih primaju. Općenito: "Nagrade priznajem samo ako ih ja dobivam!". O turističkom razvoju mjesta ne želi govoriti jer svjestan je da se ostvaruju civilizacijski dometi, ali gubi se smisao mjesta, Mediterana, gostoprimstva, sve ide u konfekciju, prodaje se duša. "Ali šta je to duša, kako je definirati?" pita se i nastavlja: "Turizam je ustvari izvedenica od turske riječi tur — ča znači guzica. A ako se od stoke izvodi stočarstvo, od države državljanstvo, to znači da turizam ni turizam. Nego guzičarstvo.." bombardira Ivica svojim biserima kojih ima za sve prigode i za sve koji ga žele slušati. Bombardira i poput moćnog katamarana u Virozi stvara zapjenjene virove koji obuhvaćaju sve koji se kreću u njegovoj blizini. "Znaš kako te povuku, zavrte te, super osjećaj, ne znaš ni di si ni kud si, ali nema straha, nema velikog rizika, nije se nikad nikome ništa dogodilo.." A vi koji ovo čitate, ako vas zanima kako to sve zapravo izgleda, zapamtite: Bol je na Braču, a Puko je u Bolu. I požurite - 2012. je blizu.Napisao i snimio: Franjo Mlinac, 2008.
foto album
foto
FRA_1834.JPG
FRA_2077.JPG
FRA_1947.JPG
FRA_2019.JPG
FRA_1975.JPG
FRA_2045.JPG
FRA_2099.JPG
FRA_2203.JPG
FRA_2247.JPG
FRA_1820.JPG
FRA_2304.JPG
FRA_2312.JPG
FRA_2366.JPG
Bombardira i poput moćnog katamarana u Virozi stvara zapjenjene virove koji obuhvaćaju sve koji se kreću u njegovoj blizini. "Znaš kako te povuku, zavrte te, super osjećaj, ne znaš ni di si ni kud si, ali nema straha, nema velikog rizika, nije se nikad nikome ništa dogodilo.." A vi koji ovo čitate, ako vas zanima kako to sve zapravo izgleda, zapamtite: Bol je na Braču, a Puko je u Bolu. I požurite - 2012. je blizu.
kontakt
komentari
© Franjo Mlinac, ZOA - Sutivan, otok Brač. Sva prava pridržana. All rights reserved
